Hoću ...

 

Hoću, čovječe, da voliš filmove isto kao i ja, a ne da te jedva odvučem u kino i da ti se onda:
a) piša (i onda drugo)
b) krče crijeva od gladi (što se čuje, naravno)
c) raste ti kutnjak
d) svrbe te tabani.
Hoću, čovječe, da me tješiš dok gledamo "Svjedoka" i da mi rečeš da ćemo ga ići i sutra gledati jer, tko zna, sutra "oni" možda i ostanu skupa.
Ne moraš me, čovječe, stalno cmakati na javnomu mjestu kako bi svi vidjeli, ah, kolika je naša ljubav, jer ljubav se, čovječe, izražava nasamu. Samo ti ležerno prebaci ruku preko moga ramena i da znam da sam tvoja, da sam zaštićena i da misliš na mene.
Hoću, čovječe, da me pokušaš pomiriti s uvrijeđenima, jer ti si moja jedina veza s ostatkom svijeta, a ne da podlo i diplomatski ostaneš sa mnom, a na drugoj strani kenjaš protiv mene.
Nemoj mi, čovječe, nikad, ali nikad, dirati za ovratnik, jer tu gdje je drugima erogena zona, meni je, čovječe, smiješkić-zona, i ako nećeš da ti se rastrgam od smijeha, ostavi, čovječe, moj vrat na miru.
Hoću, čovječe, da si i ti nešto škakljiv oko uha i da ti iza uha ima ćelava zona, i da to bude "moja zona", i da te tu još nitko nije poljubio.
Dosta mi je, čovječe, frajera u mantilima što u svakoj situaciji imaju sve što im treba. Nemoj mi, čovječe, nikad odmicati stolicu, jer ja neću znati da si toliko "fin" pa ću je promašiti.
Hoću, čovječe, da pada kiša, a ti ispružiš prst k'o stari Rimljanin, a ja te pitam što držiš prst k'o stari Rimljanin, a ti rečeš da si otvorio kišobran. 'Oću, čovječe, da pokisnemo do kože i da mi rečeš da sam smiješna tako mokra, a ne ružna, jer su svi ružni, čovječe, kad im se kosa tako slijepi, pa kako onda ne bih bila i ja.
Hoću, čovječe, da mi daš nadimak, ali ću ti nabrojati kako su me dosad zvali - da bi to unaprijed eleminirao. Hoću, čovječe, da te naučim da 8.III. nije samo Majčin dan nego i Dan žena. I ne moraš mi, čovječe, kupiti kožni komplet kod "Mateia", nego mi, čovječe, u đardinu tete Mile ukradi jedan zumbulić.
Hoću, čovječe, da imaš neku genijalnu staru s rumenim obrazima i rukama od brašna, i hoću da me ne odmjerava hladno kada dođem tebi jer ja joj, čovječe, neću dignuti sina. Hoću da me ne pita tko mi je otac i koliko zarađiva. Hoću da nam reče da mi napravimo kremu dok ona umijesi tijesto. I mi se onda, čovječe, bacimo na poso i pravimo tu kremu, jer ja ti nisam od onih što se gade svega i čuvaju nokte jer nokti su mi, čovječe, izgriženi, a kolače obožavam.
Vjeruj mi, čovječe, da nikad ne foliram bolest, glavobolju i slične fore, jer, čovječe, kada ti se meni spusti tlak, to rastura.
Hoću, čovječe, da ne daješ ni pet para za sve moje majice i džempere s markicama, hoću da si iznad toga. Dokaži mi, čovječe, da sam snobić i da nije stvar u markicama nego u držanju, a ja ću tebi, lako ka' bude, nabaviti dvije-tri stvari u mom stilu.
Hoću, čovječe, da nisi završio nikakav fakultet, nego da si još na grbači starcima i da si još šašav i slobodan. Dosta mi je, čovječe, uspješnih tipova s programiranim životom, hoću da je kod tebe sve obrnuto i iz nerada. Hoću, čovječe, da nisi pročitao ni tri knjige u životu.
Hoću, čovječe, da cijeniš bakalar koji ti ja skuham i da rečeš da je super (a lijepo vidim kako ti na nos i na uši izlazi papar i česan), jer ćeš od druge ženske, čovječe, još gora govna jesti, a njoj nećeš ništa prigovoriti. I kad ti, čovječe, operem buđave bječve, okornjene i formirane po tvom buđavom čaporku, od smrada i znoja i hale, hoću da to cijeniš jer to nisam napravila po zapovijedi nego iz ljubavi.
Nemoj mi, čovječe, ah, nikad spominjati ženidbu jer mi se, čovječe, još ne peru pelene i ne skače po noći "jer mali plače", još  mi je važno koja je boja ove godine moderna, još mi se ne tone u sive i smeđe vode svakidašnjice. Spavam, čovječe, do desetaka i onda iz  kuhinje čujem: "Sine moj, jesi mi se naspavao?" Pa đe to ima, čovječe? Hoćeš li me ti tako buditi?
Ne čeka mi se još, čovječe, u četiri ujutro s oklagijom u ruci, a ti se vraćaš, čovječe, u komi, pjevušeći ispod glasa: "... lijevo, desno, nigdje moga stana ..." Nemoj, čovječe, da te iz majmuna preobrazim u čovjeka, a ti od mene napraviš obrnuti proces i onda nestaneš u vidu lastina repa. Nemoj, čovječe, da budem s tobom dok ti je teško, dok profuravaš kroz krizu, neću više da izigravam prosvjetitelja. Nemoj, čovječe, da ti moram liječiti komplekse (dosta je meni i mojih), nemoj da poslije ispadne da sam izigravala frenda.
Ako ti, čovječe, fali pa makar i jedna od ovih "dasaka" - ne, nemoj mi prići.

 


(Autor: podaci nepoznati redakciji)