Dnevnik jednog ETF-ovca

Home ] Up ] Fore i fazani ] [ Matematika 2 ] Savršena priča ]

Kako (ni)sam položio matematiku dva

Moja priča nije ni po čemu jedinstvena. Vjerujem da će većina od vas prepoznati barem dio sebe u mojim doživljajima oko matematike. Matematika, fizika, FOE, … svejedno. No, počnimo.

Napokon je svanuo i taj dugo očekivani dan mog prolaska na pismenom. Iza tako nečeg logično slijedi i izlazak na usmeni. Rekoh: “Vrag je odnio šalu, treba sada zagrijati stolicu”. To i učinih. Spomenuta stolica bila je zaista pogodna za tako nešto. Njome sam zamijenio onu staru, koja je bila tako neudobna da bih nakon nekog, obično vrlo kratkog vremena, morao sjesti na kauč. Pa se malo udobnije namjestiti. Pa prileći. I zaspati. Udobnost nove stolice omogućavala mi je da odmah u njoj zaspim. I tako je moje učenje za usmeni preraslo u jedan dugi proces tijekom kojeg sam usvojio skoro svo gradivo. Da, skoro. Osim vektorske analize. Ali nju ionako skoro nikad ne pitaju.

Tog jutra sjedio sam u čitaonici fakulteta već u praskozorje, iako mi je usmeni bio zakazan tek u deset sati. Dijelom, to je bilo zato što sam htio ponoviti. Većim dijelom bio sam tamo jer sam se cijelu noć u krevetu tako vrtio da bi Hrvatska riješila svoje energetske probleme, samo da me se netko sjetio privezati na generator. Zato, bolje da ovdje buljim u papire nego da doma gužvam plahte. Naravno, u toj situaciji niti buljenje u papire nije bio lak posao. Pred očima su mi treperile iskrice, tijelom su prolazili trnci, a u ušima mi je, praćen anđeoskim zborom, odzvanjao dalek, dubok glas. Morate priznati, vrlo religiozno nadahnut doživljaj za uvjerenog ateistu. Podigao sam pogled ne bih li ugledao ukazanje, ali na moj užas, na mene se cerilo obraslo lice nekog ETF-ovca. Faca je baš bio u prolazu i skužio da radim matematiku. On je na pismenom dobio pet (majko moja!), ali usmeni nije baš najbolje spremio pa me moli da ga malo uputim u zbivanja. Idućih pola sata svelo se na moje razmetanje znanjem i glupo treptanje bradonje. Kad netko zna, onda zna.

Uskoro je došlo i vrijeme da krenem na ispit. Uputio sam se prema zavodu korakom za to posebno uvježbanim na raznim sprovodima. Zavod za primijenjenu matematiku doimao se pusto i sablasno. Stajao sam tu nekih pola sata. Tada je došao neki od mojih poznanika, nisam baš zamijetio tko je to bio, i odveo me na pravi zavod za primijenjenu matematiku, kat niže. Tu me čekala masa ukočenih lica krvavih očiju, i jedno glupo, nasmiješeno, bradato lice. Prišao mi je moj prijatelj Miroslav i pokušao me umiriti podsjećajući me kako mi o ovom ispitu ovisi godina. Kako lijepo od njega. I tako smo čekali, čekali, čekali, čekali, čekali … Nakon nekog vremena pojavio se on. Prošao je kraj nas mrmljajući sebi u bradu: “Hajdemo Estragone, nema veze što je srijeda …”. Uputio nas je u jednu zavodsku učionicu i otišao. Tu smo ponovo čekali. Bili smo na rubu živaca. Tresao sam se poput lista na vjetru. Tada su se začuli usamljeni koraci u hodniku. Stala mi je knedla u grlu. I tada PRAAAS!!!! Zvuk kotrljanja plastične kante i psovanje čistačice koja se saplela o nju prolazeći hodnikom. Ponovo tišina. Zatim ponovo koraci. Uletio je kroz vrata i rekao: “Svatko uzeti četiri prazna lista papira, napisati svoje ime, tko ne zna brojati do četiri može ići kući, tko se bude okretao može ići kući”. Nakon tih riječi ohrabrenja izdiktirao je prvi zadatak. Majko moja! Običan, mali, ružni, jednostruki, neodređeni integral, a ja sam se toliko smrz’o da ga ne znam ni započeti. Saslušao sam i drugi. Hvala Bogu, krenulo je. Zatim treći, četvrti i peti. Sve sam ih riješio. Vješto i poletno. Tada sam shvatio da su prošla već tri sata. Proletjela su mi kao MIG-29. Na mahove. Opet sam se bacio na prvi. Uz malo povuci-potegni i njega sam priveo kraju. Osim male sitnice. Jedan dio integrala nisam znao rastaviti, a time niti završiti zadatak. Stao sam grozničavo razmišljati. Za to vrijeme ostali su počeli dobivati ocjene u indekse. Glupi bradonja veselo je odskakutao iz učionice. Nakon nekog vremena ostali smo samo on, moj prijatelj Miroslav i ja. Nakon malo natezanja njemu je konačno dozlogrdilo i rekao je da ne znamo dovoljno da bimo prošli, niti ne znamo dovoljno da bi nas rušio, pa da moramo ponovo doći u četiri popodne. Tada je bilo dva sata, istog popodneva. Istog trena mi je sinulo rješenje zadatka.

I tako, iscrpljen troiposatnim ispitivanjem, krenuo sam prema SC gdje me čekala, kako bi to moj stari prijatelj Ephraim rekao, moja najbolja djevojka, Jadranka. Odmah sam krenuo na prikupljanje hrabrosti (čitaj: punjenje želuca). Mogao sam birati između legendarnog pilećeg paprikaša i još poznatije kosane štruce. Odlučio sam se za ovo drugo, budući da se studentski pilići sastoje samo od krila i guzice. Tu sam sreo moga naj, naj, naj, mega, hiper, 3.1415972E27 najboljeg prijatelja, budućeg osvjedočenog dovitljivca munjovjestva, gospodina Emila Stjepana Prpića. Vidjevši u kakvom sam očaju i da mi predstoji još jedan dug i težak okršaj u borbi za ocjenu, učinio je sve kako bi mi podigao moral. U tom cilju vrlo mi je potanko objasnio kolika sam lijena stoka i neradnik, davši mi do znanja da će mi <CENZURA> sve po spisku ako padnem.

Tako ohrabren i ispraćen poljupcem moje princeze krenuo sam hrabro u zalazak sunca. Kako ljudima pada mrak na oči čim vide ETF, nisam morao daleko ići. Ispred već spomenutog zavoda čekala je skupina unezvjerenih lica i moj prijatelj Miroslav. Kada smo nas dvojica objasnili ljudima što nas je snašlo, začuo se lelek i poneki tihi jecaj. Tada je došao i uveo nas u učionicu. Rekao je: “Svatko uzeti četiri prazna lista papira, napisati svoje ime, tko ne zna brojati do četiri može ići kući, tko se bude okretao može ići kući”. Tada mi se učinilo da sam to već negdje čuo, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Udobno sam se zavalio i počeo rješavati izdiktirane zadatke. Opet je sve krenulo poput pjesme. A tada je izdiktirao zadatak iz vektorske analize! Stao sam grozničavo misliti ne bih li se sjetio kako se to rješava. Brzo sam došao do fascinantnog zaključka da je nemoguće sjetiti se nečega što nisi nikada znao. Vidjevši kako buljim u prazan papir izgubio je živce, ljutit na mene jer nisam znao. I ja sam se naljutio na njega jer nisam znao. To je rezultiralo mojim padom na ispitu. Nisam se trebao ljutiti na njega. Možda bih prošao. Hodajući pustim fakultetskim hodnicima s košnicom u glavi, u meni je rasla želja za ubijanjem. Usamljeni studenti koji su drhtali u polumračnim kutovima (uglavnom brucoši koji su se izgubili u našem velebnom zdanju i sada pokušavaju shvatiti što znači ono FOE.L.A320 na rasporedu) nisu niti slutili koliko su bili blizu smrti. Otišao sam do telefona i nazvao roditelje. Javio se moj dragi tata. Iz mene je provalila sva gorčina koja mi se skupila u srcu. Iz slušalice se začulo tiho režanje puno razumijevanja. Zar nema utjehe za mene? Ni u smrt ne mogu pobjeći jer SC više ne radi. Šmrc …

Kao i svaku bol, vrijeme je izliječilo i moj jad zbog pada godine. Nadobudno sam krenuo u novo učenje. Temeljito sam se pripremio i izašao na pismeni. Podstican osmijehom prelijepe asistentice poletno sam riješio zadatke i pun optimizma predao test. Tada su nam rekli da će rezultati biti tek u ponedjeljak. No, za utjehu, rješenja zadataka moći ćemo za pola sata naći na oglasnoj ploči. Sišao sam dolje i za pola sata prestravljen ustanovio da mi je samo jedan zadatak točan. AAAAAAAAAAAARGHHHHHHHH! Ubit će me tata. Ubit će me mama. Ubit će me Emil. Ubit će me Jadranka. Dobro, ona možda neće, ali moja sestra Ksenija, taekwondo prvak, sigurno hoće. No, smiri se. Nije to tako strašno. Možda će ti se neki asistent smilovati i priznati polovice. Možda će se komadi leda kojima mu je okovano srce otopiti kada vidi moju nesreću. Tako utješen otišao sam kući i bacio se na učenje za usmeni. O učenju ne moram govoriti. Kolobare što su mi izrasli ispod očiju mogao sam komotno prebaciti preko ramena. I tako, lagano drhteći, u ponedjeljak sam otišao pogledati rezultate. U međuvremenu sam sve više i više gubio nadu, tako da sam tada bio potpuno pomiren da sam pao. Polako vukući noge ušao sam u zgradu i gledajući u pod koji je nekako otužno izgledao uputio se prema oglasnoj ploči. Polako sam podigao pogled. I vidio nova rješenja zadataka. Isprva mi nije ništa bilo jasno, ali mi je odmah zatim sinulo: asistenti su u petak izvjesili kriva rješenja. Imam dva točna! Prolaz, prolaz, prolaz … Osim toga, na “priopćajnoj plohici” pisalo je da će se sutra u podne znati kada će biti usmeni. Uffff! Kakva neorganiziranost! Ma, nema veze, važno je da sam prošao. Otišao sam kući učiti za usmeni. Ne moram ni napominjati da sam vektorsku analizu znao kao “Bože, čuvaj Hrvatsku”. Sutradan, već vrlo nervozan, došao sam na fakultet. Možda će odmah biti usmeni. Ali na zidu je visio papirić da će se danas u 17 sati sigurno znati kada će biti usmeni. Otišao sam doma učiti za usmeni. Došao sam na faks vrlo, vrlo nervozan. Pisalo je: “Usmeni u četvrtak u 17 sati”. ‘Fala Bogu! Otišao sam doma učiti za usmeni.

Tog četvrtka, tužan i umoran, krenuo sam prema fakultetu. Polako je padao mrak. $%&%##C# ti zimu. Atmosfera je baš odvratna. Odvratno, mokro lišće koje su smetlari ostavili lijepi mi se za cipele. Na prolazu ispod pruge vlak je proklopotao iznad mene. U skladu sa starim vjerovanjem, zaželio sam da kapne dvojka. Kapnula mi je kap vode za vrat. Kako sam prilazio impozantnoj građevini ETF-a, njenih trinaest katova sve se više nadvisivalo nad mene (logično, zar ne?). Podigao sam glavu zadivljen mnoštvom osvijetljenih prozora iza kojih su studenti marljivi poput pčelica veselo kuckali po svojim tastaturama. I tako očiju uperenih u visine stao sam u lokvu. Uputio sam tužan pogled prema svojoj mokroj lijevoj cipeli, a ona mi je uzvratila tužnim šljapkanjem pri svakom koraku. Korak po korak, popeo sam se uz stepenice. Velika vrata iza kojih je vladao mrak zjapila su predamnom. Sa zebnjom u srcu ušao sam u njihovo ždrijelo. Kada su mi se oči privikle na potpuni polumrak, krenuo sam laganim i nesigurnim koracima prema zavodu iz mojih noćnih mora. A tamo negdje, u dnu hodnika, tiha čavrljajući, zamakli su za ugao Dante i Vergilije. Na zavodu su sablasna lica čekala presudu. Došao je Svemogući koji sudi studentima, uveo nas u učionicu i rekao: “Svatko uzeti četiri prazna lista papira, napisati svoje ime, tko ne zna brojati do četiri može ići kući, tko se bude okretao može ići kući”. Alea iacta est. Prvi zadatak: vektorska analiza. Šeretski sam se nasmiješio i polako, sigurnom rukom nažvrljao rješenje. Slijedila su još četiri trivijalna zadatka. Sve sam ih riješio. Da, ovaj puta sam sigurno prošao. Da. Ali, zašto me još ne zove da mi da ocjenu? Sigurno je zaboravio na mene. Dakako, eno ga, prevodi sa starohrvatskog na novohrvatski. Pravi se da ne zna kako sam nervozan. Ne, nisam nervozan. Gorane, gledaj u spužvu. Zamišljaj: dva ronioca je vade iz mora, voze do obale, bacaju u bačve, lijevaju vodu na tu veliku hrpu spužvi. Prelijepa Dalmatinka ih pere, ulazi u bačvu, gazi ih svojim nježnim stopalima. Zadiže haljinu da je ne smoči. Bijela bedra presijavaju se osvijetljena mediteranskim suncem. Vraga! Ova spužva je sintetička. Ha, uočio me. Poziva me. Ne, ne traži indeks. Kaže mi da sjednem kraj njega. Moram napisati Stokesov stavak. Jesam. K vragu, kako sam nervozan. Traži i vektorski oblik. Dobro, evo ga! Uh, greška! “Profesore, mogu li otići do mjesta i uzeti guzicu, ovaj, gumicu”? Ne mogu. Dobro, dobro, krivo sam rekao, nervozan sam. Zašto si se tako zacrvenio? Ne ljuti se, molim te! Ne ljuti se, svakome se to može desiti! Što je, koje? Ovo? Pa vektor normale. Ne, ne znam zašto nije skalar. Ne znam izvesti. Mogu doći još jednom. Idući rok. Pao sam. Ha ha ha! Pao sam. Tiru liru, pao sam. Pik pok, pik pok. Kosana štruca med. Pao sam.

Priznajem da je ovaj pad ostavio blage posljedice na moje mentalno zdravlje. Naravno, one nisu ni upola tolike kao što se priča u nekim krugovima, krugovima koji sa svim ovim nemaju neke neposredne veze, nekim krugovima dalekim kao olimpijskim krugovima. Olimpijske igre, sportski duh koji je zaustavljao ratove. Ratove, to zlo čovječanstva koje … Oh, oprostite, htio sam vam pričati o mom trećem usmenom.

Pismeni nije vrijedan spomena. Dakle, na taj dan sam pojeo nešto, popišao se i otišao na fakultet. Na zavodu su me čekale face, ja sam se popišao, došao je i rekao: “Svatko uzeti četiri prazna lista papira, napisati svoje ime, tko ne zna brojati do četiri može ići kući, tko se bude okretao može ići kući”. Neke rečenice ulaze u legendu. Sve po starom. Rješavao sam zadatke. Kao i uvijek. I predavao mu ih. Kao i uvijek. Jedino što nije bilo kao i uvijek je to što mi se strahovito pišalo. Nakon svakog zadatka molio sam ga da me pusti van. Kada sam ga peti put zamolio da me pusti van upisao mi je dvojku. Javio sam se doma telefonom. Kada sam rekao da je prolaz, mama je toliko vrisnula da sam mislio da će joj srce puć’. Tata je rekao da je već i bilo vrijeme za tu usranu dvojku. Ja sam mu rekao da nije usrana već upisana. Baba je olakšala novčanik za pedeset maraka. Otišao sam po Jadranku. Ona nije imala maraka, ali njoj novac ne treba. Ima nešto važnije. Mene pametnog.

 


(preuzeto iz časopisa etf.hr #2. Autor: Goran Doreski)